Nakon 4 godine bez asistenta

Velik broj djece ostaje bez asistenta, među njima i Antonia: “Svi imaju neke pomoćnike, ministar ga ima, pročelnici, jedino dijete s poteškoćama ga ne može imati”

U ponedjeljak započinje nova školska godina. I dok se neki roditelji brinu o kupovini bilježnica, pribora, a djeca o novim patikama i rebatinkama, za neke obitelji ponedjeljak će biti jedan od tužnijih dana.

Tužnijih i stresnijih, i to za sve one učenike koji ove godine nisu uspjeli osigurati pomoćnika u nastavi. Podsjetimo, Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo je čak 20 posto manje pomoćnika u nastavi učenicima s teškoćama u razvoju u splitskim osnovnim školama.

Jedna od onih koja će nakon četiri godine po prvi put na nastavu krenuti bez svoga pomoćnika je i 13-godišnja Antonia Magdalena Hrnkaš, učenica 7. razreda OŠ Spinut. Ova vesela curica bori se sa logopedskim poteškoćama i problemima u koncentraciji, a prema rješenju Državne uprave nastavu prati po prilagođenom programu.

Njena majka Anita zgrožena je ponašanjem Ministarstva obrazovanja koje je i ovu godinu čekalo do zadnjeg trenutka da bi odobrilo pomoćnike u nastavi, ali i odlukom da oko 500 djece bez istoga ostane. Njena Antonia prve dvije godine svoga školovanja nastavu je polazila bez pomoćnika i bilo joj je jako teško pratiti nastavu, jer uz sve učenike u razredu profesori se ne mogu aktivno posvetiti učenicima koji nastavu pohađaju po prilagođenom programu. Škola je primijetila problem i u trećem razredu, preporukom Stručne službe, ali i učiteljice koja je defektolog, uputila je dopis s prijedlogom i preporukom ministarstvu da se Antoniji odobri pomoćnik u nastavi. Ministarstvo je odbilo dati suglasnost uz obrazloženje da je riječ o blažim oblicima poteškoća.

Tu je pak u pomoć priskočio grad Split koji je 2015. godine financirao gradske pomoćnike za oko 30 djece, a među njima i za Antoniu.

“Pročelnik Mate Omazić stvarno je bio osjetljiv na našu problematiku, pa je Grad financirao pomoćnike u nastavi za djecu koja su odbijena od strane ministarstva. Antonia je tako u trećem razredu dobila svog gradskog pomoćnika i to je trajalo četiri godine. Svake godine smo ponavljali proceduru za dobivanje pomoćnika u nastavi pa tako i ove godine, ali smo znali da će nas ministarstvo odbiti, ali smo se nadali da će kao i svake godine do sada dati suglasnost za gradskog pomoćnika. Međutim, ove godine je Ministarstvo obrazovanja reklo da nema suglasnosti za gradske pomoćnike, a bez njega nitko ne može ući u nastavu”, kaže nam mama Anita.

Još u srpnju Ministarstvo je odbijenicu za asistente u nastavi poslalo na adrese 500 obitelji u Hrvatskoj. U većini ovih slučajeva riječ je o djeci s poteškoćama koja sama nikako ne mogu pratiti nastavu te koja su kakav – takav napredak u školi ostvarivala samo zato što su imala pomoć.

Nakon ponovnog pregleda asistenta je dobilo 315 učenika, a 188 će u novu školsku godinu sami. Za 43 učenika čekaju dodatnu dokumentaciju, a treba pregledati još 80 novih zahtjeva.

“Čekalo se bezobrazno zadnji trenutak, jer su osnivači škola odluke dobili tek krajem prošlog tjedna. Još uvijek roditelji ne znaju ništa, nitko se ovome nije nadao. Smatrate da vam dijete ima rješenje i preporuku Državne uprave, ima preporuku Povjerenstva, stručnjaka Državne uprave u kojem sjede psiholozi, logopedi, nastavnici, pa se pitam tko je u tom Ministarstvu u tom povjerenstvu iznad tih stručnjaka i stručnih službi i tko je to tamo daleko odlučio da moje dijete ne treba pomoćnika, ako su ovdje na terenu sve odradili i donijeli odluku kako je to potrebno.“

Podsjetimo, nakon donošenja pravilnika, rigoroznim kriterijima Ministarstvo je “izbacilo” dosta djece iz programa, Tako se stvorio veliki problem među kojima i onaj s djecom s poteškoćama u razvoju koji pohađaju dio nastave po skupinama, jer se tako djeci s Down sindromom, autizmom i sličnim poteškoćama također smanjio broj asistenata!

“Kontaktirala sam s gospodinom Darkom Totom, načelnikom Sektora za zajedničke poslove i programe Ministarstva obrazovanja koji mi je u nekoliko navrata, nakon što sam mu obrazložila problem djece u Splitu, rekao da će se to razmatrati. Međutim , iako se razmatralo pomoćnici su se dodijelili samo nekima.”

U Ministarstvu smatraju da su dosad u školama asistente dodjeljivali šakom i kapom. Uključivanje pomoćnika u nastavi tijekom prethodnih školskih godina ovisilo je o brojnim čimbenicima i nije nužno podrazumijevalo da je učenik i imao potrebu za pomoćnikom u nastavi, a time i pravo na njega. Upitno je pritom, je li pružana potpora ranijih godina stvarno bila u najboljem interesu učenika. Antonia je najbolji primjer da jest, jer je u posljednje četiri godine izrazito napredovala u školi, lakše prati nastavu uz svog pomoćnika, a njena majka kaže kako je upravo to za Ministarstvo bio minus, a ne plus.

“U prve dvije godine školovanja učiteljica je s Antoniom šaputala da bi ona pokazala neke rezultate, kada se pomoćnik uključio u rad, došlo je malo pomalo do njenog oslobađanja, prestala je sramežljivost, nestao je njen veliki problem, a to je sve rezultat rada, prije svega nje koja je strašan borac. Divim joj se kao roditelj i kao čovjek, tom djetetu koje daje maksimalno, koje se trudi, koje se muči i koja uvijek traži više od nastavnika. Sve se to uspijevalo odraditi uz pomoć pomoćnika u nastavi. S Antoniom je radila jedna divna pomoćnica koja bi s njom podizala granice onoga što je Antonia u početku mogla. I zato kao roditelj mogu donijeti samo jedan zaključak, jer drugog ne vidim, da je jedina ‘greška’ moga djeteta to što je napredovalo i pokazalo cilj projekta, da se s pomoćnikom može i mora bolje”, kaže Anita.

Osiguravanje pomoćnika nije nikakva pomoć roditeljima, već djeci s poteškoćama kojima se tako olakšava život i ono najljepše razdoblje u njemu, školovanje. Upravo to je razlog za što se Antonijina mama bori, da svome djetetu osigura normalno djetinjstvo, koliko je to god moguće. Zato cijelo ljeto obilazi ustanove, ured pravobraniteljice, dopisuje se i kontaktira s Ministarstvom, ne bi li sva djeca, kojoj je to potrebno dobila pomoćnike u nastavi.

“Najgoru stvar u ministarstvu sam čula od gospođe Gojčeta, koja je zadužena za pomoćnike u nastavi i kojoj nije nepoznato gradivo rada s djecom s poteškoćama, koja mi je rekla da ako moje dijete ne dobije pomoćnika i ako Ministarstvo ne da suglasnost, dijete će ići u nastavu. Na pitanje kako će ta nastava izgledati za moje dijete, ona je rekla da su nastavnici dužni vašem djetetu pružiti pomoć i podršku. A to vam po nekoj matematičkoj logici ide ovako, sat traje 45 minuta, dok se nastavnik pripremi , da mojoj Antoniji gradivo koje je za nju prilagođeno, objasni joj to gradivo, ne znam koliko mu vremena ostaje za drugu djecu. S pomoćnikom se to sve odrađivalo ‘laganini’, na dobrobit djeteta”, kaže Anita koja na pitanje zna li Antonia da će ove godine na nastavu krenuti bez pomoćnika nije mogla sakriti suze.

“Na jedan čudan način zna, čula je , ali ona je realno rekla ‘nema mi Ivanke‘, a time je rekla sve”, kaže mama Anita i dodaje da će Antoniji svi pomoći, i ona i nastavnici, ali je svjesna toga da će to biti težak proces, ne za nju, nego za Antoniju.

“Znam da se ne možemo boriti protiv institucija niti Ministarstva, ako su dali tako tvrdu odluku, to je to, ali mi se čini ovo kao neki eksperiment koji će se obiti na najosjetljivijima. Ako sve bude dobro, ja sam spremna dati pohvalu za ovakvu odluku, ali se i pitam ako to ne bude dobro, ako se pokaže eksperimentalno loše, tko će za to odgovarati. Već će biti počinjena velika šteta samim time što djeca sada na početku godine nemaju pomoćnika, ako ga i dobiju procedura će trajati najmanje do kraja polugodišta”, kaže nam mama Anita.

Iznenađena, uvrijeđena, razočarana tek su neke od emocija koje je osjetila ova hrabra majka na odluku Ministarstva obrazovanja i dodaje da se nije trebalo ići na ovakav rez i na ovakav eksperiment, jer djeca nisu eksperimenti, a posebno djeca s poteškoćama.

“Gledam u svim tim javnim ustanovama, svi imaju neke pomoćnike, ministar ga ima, pročelnici, jedino dijete s poteškoćama ga ne može imati. Pitam se koje oni imaju rješenje i po kojem su oni programu školovani”, kaže na kraju mama Anita.

Komentiraj