Heroji koji ne žele da ih se tako zove: Tu su kad je najteže i često zadnja linija obrane od požara

Lete opasno nisko, pogađaju precizno i rade to dobro. Od početka godine ugasili su 67 požara

Divljalo je olujno jugo, a Šibenik je bio okružen vatrom. Požar je došao do kuća, evakuirano je nekoliko naselja. Plamen je zahvatio čak 900 hektara šume i makije. Vatru je uza sve raspoložive vatrogasce na tlu gasilo i 6 kanadera i airtractora.

“Velika zadimljenost, dok su u blizini mnogobrojni dalekovodi, s naravno, autocestom i Šibenikom u blizini. Velika količina rasvjetnih stupova kraj autoceste, naplatnih kućica, stupova mobilnih operatera, vjetrenjače na planini, sve to je u zadimljenom području izrazito opasno za nas, tako da moramo biti koncentrirani i usredotočeni na ono što radimo”, govori satnik Bruno Cifrek-Kolarić, pilot airtractora Protupožarne eskadrile.

“Nikad ne idemo u dim jer ne bismo znali kako i kojim putem izaći. Sve je unaprijed određen manevar i kroz dim se prolazi samo u posebnim situacijama kao što je zaustavljanje napredovanje požara i slično, ali samo na vrlo kratko. Ali, uvijek znamo što nas očekuje u dimu i iza dima”, govori satnik Ante Vranjić, kopilot Protupožarne eskadrile.

Najteži požar ove godine

Taj požar potkraj srpnja bio im je najteži ove godine.

“Kad je najteže, onda su najbolji”, reći će nam redom svi piloti Protupožarne eskadrile Hrvatske vojske koje smo posjetili u njihovoj bazi u Zemuniku.

“Podrijetlom sam iz Šibenika, imam 35 godina i ovo mi je 8. godina u eskadrili te sam trenutno na poziciji kopilota”, kaže Vranjić.

“Osam godina sam u Protupožarnoj eskadrili i letim na avionu AT-802 Fireboss”, kaže Bruno.

“U eskadrili sam od jeseni 2003. godine, što znači skoro 16-ak godina”, kaže pukovnik Tomislav Vacenovski, zapovjednik Protupožarne eskadrile.

“U Protupožarnoj eskadrili sam 19 godina, obnašam dužnost kapetana, instruktora i probnog pilota, na kanaderu imam više od 3 tisuće sati naleta i više od 23 tisuće bačenih vodenih bombi”, govori bojnik Ivica Markač, kapetan kanadera Protupožarne eskadrile.

Impresivne vještine

Njihove vještine su impresivne jer se bave poslom koji zahtijeva posebne psiho-fizičke sposobnosti, a oni slove za jedne od najboljih protupožarnih pilota na svijetu. Bojnik Markač, jedan od najiskusnijih, dobro pamti 6. rujna 2013. kada se gašeći požar na Hvaru upisao u povijest.

“Bila je dobra ekipa, s kopilotom i fajterom, koji su mi pomogli da u jednom danu bacim 160 vodenih bombi, čime smo ugasili požar. Mislim da je to svjetski rekord”, govori Markač.

To im je, kažu, uvijek najvažnije. Ne vole kad ih nazivaju herojima jer oni su odabrani, školovani, uvježbani i plaćeni da rade svoj posao. A rade ga dobro i to im je osobno zadovoljstvo.

“Nitko ovdje nije radi novca, ni u HRZ-u, a pogotovo ne u ovoj eskadrili. Jer, sam napor tijekom ljeta zna biti toliko velik da nikakve pare to ne mogu nadoknaditi, koliki god iznos bio. Ali s profesionalne strane i nekakve drugačije perspektive, na primjer, ja se nikada nisam mogao zamisliti da radim u uredu 8 sati, tako da je za mene ovaj posao savršen”, kaže satnik Igor Mindoljević, pilot Protupožarne eskadrile.

U Protupožarnoj eskadrili je 96 pilota, tehničara letača i mehaničara. Šest kanadera hrvatska su udarna i nezamjenjiva snaga u gašenju požara, ali jednako vrijedna pomoć je i 6 airtraktora. Pet s plovcima koji mogu uzimati vodu s vodene površine i jedan“ točkaš“ koji se puni na pisti.

“Airtractor se koristi za protupožarna izviđanja i inicijalni udar. On je jeftin zrakoplov i njega je korisno imati kada je velika opasnost od požara u zraku. On izviđa teren i kada uoči neki manji požar, može odmah djelovati”, govori Bruno.

Sami na zadatku

Za razliku od kanadera koji ima tročlanu posadu, „traktoraši“ su sami na zadatku.

“Sve što radimo u zrakoplovu, radimo sami. Sami odlučujemo, sami procjenjujemo gdje je najbolje uzeti vodu i naravno sami uočavamo druge avione na požaru dok višečlana posada može podijeliti posao”, kaže Bruno.

Za sve posade u HRZ-u dnevni je limit 7 sati letenja, ali moraju i prije prestati ako kanaderom bace 100 vodenih bombi u jednom danu ili air tractorom 80. Zato imaju dvije vrste pripravnosti.

“Imamo takozvanu polusatnu, to znači da 4 zrakoplova unutar 30 minuta od alerta moraju poletjeti prema požaru i imamo posade u dvosatnoj. Oni su u principu kod kuće i oni služe za neke izvanredne situacije i za promjenu posade koja tijekom dana potroši svoj letački resurs”, govori Vacenovski.

Jednom tjedno zrakoplovi idu na pregled

A kad napokon slete u bazu, avione preuzima tehničko osoblje. Svaki kanader se pregleda prije i poslije leta, ali i u međuletu, ako je sletio na neki drugi aerodrom.

“Svaki zrakoplov jednom u tjedan dana ima pregled. Znači, to je lista tjednog pregleda koja je propisana sa svim procedurama i zadacima koje treba odraditi na tjednom pregledu. Nakon toga ide 50-satni pregled, 100-satni, 500-satni, 1000-satni, 1500, godišnji, dvogodišnji, sedmogodišnji”, govori satnik Vedran Vedrić iz Satnije održavanja Protupožarne eskadrile.

2017. godine, kada je od početka godine do kraja rujna zabilježeno čak 6230 požara, tehničari na održavanju znali su raditi cijele noći kako bi avioni u zoru opet mogli na teren. Te je godine „majka svih požara“ ugrozila Split, a gotovo svakodnevno je gorjelo i u šibenskom zaleđu. Dobro napravljen posao u hangaru jednako je važan kao i onaj u kokpitu letjelice.

Ovogodišnja sezona nije gotova, ali samo 67 požara od početka godine pa dosad čine je jednom od lakših godina. Za pilote, pogotovo one na obuci, to je i zamka. Satniku Mindoljeviću nedostaje samo 10 od potrebnih 80 sati naleta na požaru da napravi korak od kopilota do kapetana kanadera.

Novi kadrovi na obuci

“I kapetan i kopilot su piloti, međutim razlika između njih je u odgovornosti. Kapetan je u potpunosti odgovoran za avion i posadu, a kopilot u principu s vremenom preuzima sve više letačkih dužnosti koje kapetan ima dok ne dođe u poziciju kapetana”, kaže Mindoljević.

“Trenutno obučavamo dva kopilota za CL 415 i dva kapetana za 415 od kojih je jedna bojnica Dijana Doboš i trebala bi biti prvi protupožarni kapetan u HRZ-u, odnosno kapetanica!”, kaže Vacenovski.

U Transportnoj eskadrili koja tijekom sezone protupožarnim namjenski organiziranim snagama stavlja na raspolaganje dva MI-8 helikoptera – još su dvije pilotkinje. 24-godišnja poručnica Ćurković nije dvojila o pilotskoj specijalizaciji.

“Ovo je operativna eskadrila što znači da letovi nisu isplanirani, nego se radi po dužnosti, odnosno po zahtjevu – krenuvši od medicinskih prijevoza, traganja i spašavanja te gašenja požara, odnosno prevoženja vatrogasaca i potpore u gašenju požara”, kaže poručnica Anamarija Ćurković, pilotkinja Eskadrile transportnih helikoptera.

Gašenje požara najzahtjevnije

Gašenje požara ipak je najzahtjevniji zadatak za posade.

“Svaki let prilikom gašenja požara je na rubu sigurnosnog letenja. Uvjeti su nepovoljni što se tiče meteoroloških uvjeta iz razloga što je uvijek velika temperatura, veliki vjetar, dim, uvjeti su svaki put izrazito nesigurni”, kaže pukovnik Stjepan Stepić, zamjenik zapovjednika Eskadrile transportnih helikoptera.

Pilotima kanadera posao je zahtjevan i fizički, osobito kada uzimanje 6 tona vode s vodene površine umjesto prosječnih 12 sekundi na mirnome moru, na velikoj buri traje puno duže.

“Umor uzrokovan dugotrajnim uzimanjem vode može dovesti do malo niže visine, što znači jak udarac u val tako da je psihofizički iscrpljujuće jer traje”, govori Mindoljević.

Zahtjevno je i izbacivanje vode ako zakaže elektronika.

“Imamo polugu za odbacivanje vode u izvanrednom, hitnom stanju”, kaže Vranić.

Bitno je da vođa sluša svoje ljude

Najteži zadatak od svih protupožarnih pilota ima pukovnik Vacenovski. On je kapetan kanadera koji i kada leti na požar ne prestaje biti zapovjednik. Koordinira druge posade i donosi odluke.

“Ono što je bitno kod zapovjednika i vođe jest da sluša svoje ljude, da uzima u obzir njihove savjete, njihove prijedloge i na temelju svih tih podataka donosi odluku”, kaže Vacenovski.

Od 31. lipnja do 31. listopada dva kanadera su stavljena na raspolaganje sustavu Civilne zaštite Europske unije ili Udruženim europskim snagama.

U ”letećem uredu” zna biti i 55 Celzija

“Moja obitelj razumije kakvim se poslom bavim i pomaže mi u svakom slučaju. Sad mi i sin prati svaki dan gdje su u Europi požari, jer smo u europskom dežurstvu, kako bi znao kamo bi tata mogao otići”, kaže Markač.

U njihovom letećem „uredu“ nekada zna biti i do 55 stupnjeva.

“Teško je, ali se naviknete”, kaže Vranjić.

Obitelji su im veliki oslonac, ali svatko pronađe i svoj ventil za otpuštanje stresa.

“More, brod, ribarenje i sport”, govori Vranjić.

“Volim putovati”, kaže Mindoljević.

“Družimo se nakon posla, radimo večere kao tim, znači, nevezano za posao, nego samo da se družimo”, kaže Verić.

Ipak, najviše ih opušta kada „uhvate požar“, osobito u posljednji trenutak prije mraka.

“Bliži se noć i želimo ga uhvatiti i onda upreš. To je poseban osjećaj kada ga uhvatiš, pun zadovoljstva i smirenosti. Znaš da je sad sve u redu te se lijepo vratiš, odeš popiti pivu i odmoriti”, govori Mindoljević.

“Nakon ugašenog požara dolazi do posebnog izljevi endorfina u mozak”, govori Vranjić.

Jer, pomoći ljudima u nevolji, spasiti im živote i imovinu, nema cijene.

Komentiraj