nužan je konsenzus

Hrvatska vojska u Afganistanu nije nešto što bi se trebalo rješavati populizmom

Obitelji Josipa Briškog zasigurno neće pomoći nikakvi tekstovi niti analize, oni su izgubili sina, supruga i oca.

Pogibija vojnika “in line of duty” nikada nije jednostavna, i ovaj put se Damiru Krstičeviću zbilja mora vjerovati kad kaže da je teško. I vrlo je vjerojatno da osjeća odgovornost i nuđenje mandata ovaj put je stvarno. No, treba kazati da sam u desetak godina svog praćenja Oružanih snaga obavio stotine razgovora s vojnicama u kojima su uvijek kazali kako znaju da će kad-tad doći do pogibije u mirovnim misijama.

Svi su oni bili svjesni toga, samo su se molili da do toga dođe čim kasnije.

Vojne operacije jesu osnovna zadaća svih oružanih snaga, a vojne operacije nose životni rizik. To je jednostavno tako. Hrvatska je u Afganistanu sa svojim vojnim snagama prisutna već 16 godina i do sad je zapravo bila statistička iznimka.

Niti jedna država s tolikim vremenskim sudjelovanjem i tolikim brojem vojnika nije izdržala toliko dugo bez ljudskih žrtava. Kolika je mogućnost stradanja možda najbolje sugerira stranica poljskog Ministarstva obrane koja ima poseban odjeljak samo za pripadnike svoje vojske koji su stradali u mirovnim misijama.

Stradavali su i pripadnici mirovnih snaga tijekom ratova na Balkanu devedesetih. Jasno je da će sada skočiti broj populističkih mišljenja kako Hrvatska ne treba ići na mirovne misije, no problematika nije toliko jednostavna.

Micanje iz mirovnih misija bi značilo potrebu drugačijih vojnih i ostalih kompenzacija prema saveznicima, pa bi se očekivalo i povećano izdvajanje u obrambenom budžetu. A malo bi ih danas bilo sretno s dizanjem poreza u Hrvatskoj, što bi bio rezultat toga.

Sudjelovanjem u misijama imamo i još jedan izuzetno bitan benefit. Naime, time se dobiva pristup bitnim obavještajnim podacima o terorizmu. A koliko terorizam može utjecati na domaću ekonomiju, koju više od petine generira turizam, zapravo ni ne treba govoriti.

Hrvatska je do sada bila lišena ikakvih terorističkih akata tamo još od ranih devedesetih i bombe u Rijeci, a to nije došlo po duhu svetom, već je i plod obavještajnog rada. Stoga nije dobro se prepustiti populizmu, koliko god boli gubitak ljudskog života.

Radi se o nečem što bi se trebalo odraditi kroz neki društveni konsenzus. Ukoliko ćemo se micati iz mirovnih misija, to se može obaviti, ali se prije toga moraju obaviti dodatne pripreme, poput dodatnog ulaganja u vojsku i rad obavještajne zajednice.

Uštede koje bi nastale samim neslanjem ne bi bile dovoljne za pokriti takvo što. I ukoliko je u Hrvatskoj ostalo imalo političke pameti, rasprave o ovome trebale bi se na kraju finalizirati nekim konsenzusom, a nikako dnevnopolitičkim jeftinim zaključcima.

Za kraj, jednostavno je ilustrirati koliko je sudjelovanje vojnika u mirovnim misijama više od pukog slanja pripadnika Oružanih snaga u razne svjetske zabiti. Iako su, kako sam gore napisao, svjesni daje takav odlazak čak i životni rizik, i dalje se svi trude osigurati mjesto u misijama. Jer šest mjeseci misije na kraju znači da ti ostane 10-15 tisuća eura keša.

Vojnicima je u ovoj državi odlazak u misije osiguranje bar privremenom ekonomskog mira za obitelj. Što manje govori o samim pripadnicima Oružanih snaga, a više o socijalno-ekonomskom stanju u Lijepoj našoj.

Komentiraj