divide et impera

Navijače i novinare su pokupili, sad dolaze po učitelje: Još uvijek mislite da neće doći i po vas?

Scenarij koji gledamo u borbi prosvjetnih radnika za svoje dostojanstvo nije uopće novost u ovoj tužnoj zemlji, a iznenađuje samo one koji površno prate nastavu, odnosno, ispričavamo se, one koji površno prate ponašanje vlasti kad se suoči s grupom građana koja izražava nezadovoljstvo zakonima, propisima ili provođenjem istih.

Štrajk prosvjetara, garniran velikim prosvjedom na glavnom zagrebačkom trgu zaokupio je, očekivano, puno prostora u medijima, a osobno mi je baš fascinantno pratiti reakcije na društvenim mrežama, kao i one obične – kafanske priče, koje se razlikuju s obzirom o tome od koga dolaze – samih prosvjetnih radnika, roditelja ugrožene djece ili dolaze jednostavno od pasivnih i manje pasivnih promatrača.

Prvo što upada u oči jest velika solidarnost koju su pokazali sindikati, i jako je teško pronaći nekoga od njih tko je protiv štrajka i borbe prosvjetara, koja se vodi – treba to uporno ponavljati – prvenstveno za dostojanstvo.

S druge strane, postoji dobar broj onih koji ponavljaju riječi koje dolaze od strane vladajućih struktura; najčešće se spominju djeca, nimalo slučajno, jer to je ono na što su svi osjetljivi.

GALERIJA: Pogledajte koliko se ljudi okupilo na velikom prosvjedu u Zagrebu

Nije teško razabrati kako iza pozamašne količine tih, mahom sličnih komentara stoje lažni profili na društvenim mrežama, koji su već godinama dio tog virtualnog svijeta i koji u dobroj mjeri uspijevaju kreirati javno mnijenje, posebno kod onih koji površno prate stvari.

Ono što isto tako upada u oči, ali ne iznenađuje jest čuđenje samih prosvjetnih radnika zbog takvih komentara, kao i zgražanje na reakciju vladajućih struktura.

Nikako njima nije jasno kako netko može njihove legitimne zahtjeve svoditi na povišice ili usporedbe s djelatnostima koji s prosvjetom imaju veze koliko, recimo (nimalo slučajno) predavanje iz primijenjene fizike s konobarenjem.

U razgovoru s nekim ljudima koji su u prošlosti, ali i sadašnjosti pokušavali širiti utjecaj civilnog društva u Hrvatskoj došli smo do sličnih zaključaka – strukture vlasti u Hrvatskoj nisu baš sklone dopuštati da se odluke donose pod pritiskom građanskih inicijativa van njihove kontrole.

Tu dolazimo do teze iz naslova, koja je zapravo ključna.

Svijest prosječnog građanina Hrvatske je potpuno drugačija od nekoga tko je odrastao u zemlji koja nema tu jednopartijsku prošlost, da sad ne ulazimo u geografsko pozicioniranje željezne zavjese i teoriju socijalizma ili komunizma.

Činjenica jest da su gotovo pedeset godina kritika i bunt bili tabu u Hrvatskoj, u to doba se svaki takav pokušaj proglašavao neprijateljstvom prema sustavu, državi ili nekoj drugoj dogmi.

Promjenom sustava stigla je sloboda govora, ali strukture vlasti nisu zapravo niti pomislile izgubiti tu polugu moći kojom bi dopustili preveliko propitivanje njihovog ponašanja. Dogma se po svojem narativu promijenila, ali je u suštini ista, ostale su određene svetinje koje su nedodirljive i nimalo slučajno, svakoga tko je pokušao raditi nešto što ne odgovara strukturama se proglašava neprijateljem i proziva za manjak domoljublja ili ugrožavanje interesa skupina ili simbola na koje su široke mase najosjetljivije.

Novinari su se prvi našli na udaru, i odavno su već poprilično kvalitetno ušutkani. Velika većina njih je svedena na socijalne slučajeve, a oni rijetki koji od toga dobro žive su duboko ukalupljeni u sustav na način da su uvijek na strani vlasti.

Oni rijetki, neukalupljeni, služe uglavnom kao ukras demokracije, prvenstveno prema vani, ali su prema unutra najčešće diskreditirani, kao oni koji mrze sve one dogme i svetinje koje se nameću kao apsolutne, i zbog čega ih prosječni Hrvat duboko prezire.

Druga skupina, a po nekima čak i prva koju su strukture vlasti odlučile staviti pod kontrolu su razne građanske inicijative, a među njima su nogometni navijači bili i jesu najviše na udaru, iz jednostavnog razloga što su stadioni još i u doba Jugoslavije bili rijetke oaze u kojima se vikalo svašta.

Isto tako, skupina je to ljudi koju policijsko zastrašivanje ne sprječava u borbi za određene ideale, a to je posebno opasno.

Navijači su stigmatizirani i gore no neovisni novinari, a i jednima i drugima se iz struktura vlasti podmetnulo kukavičje jaje podjele – što u Hrvatskoj redovito pada na plodno tlo.

Jednome malo daš, drugoga malo stisneš, nahuškaš jedne na druge, dio njih potplatiš da stvaraju sliku koja pokazuje da su svi ti tipovi ovo ili ono, diskreditiraš ih tako – i stvar je riješena.

Prosvjetarima se upravo to događa ovih dana, a oni su nespremni na to. Iz prostog razloga što je lako Hrvate uvjeriti kako će ih tuđi uspjeh učiniti neuspješnima ili čak nesretnima. Dapače, čak će se osjetiti ugroženo, jer će ih se lako uvjeriti da bi mogli ostati bez onih mrvica koje im strukture serviraju kao velike zalogaje.

Cijela ova stvar će se odvijati na predvidljiv način.

Prosvjetare će se iscrpljivati dok ne prestanu biti opasnost za strukturu vlasti. Učinit će se to na koncu, ako treba čak i potpunim prihvaćanjem njihovih zahtjeva, ali samo onda kad strukture budu sigurne da to neće ugroziti njihovu sigurnost.

Osnova obećanja koja se daju i uporna ponavljanja velikih uspjeha vladajućih struktura bilo od samog premijera, bilo kroz njegove trbuhozborce je ništa drugo do pokušaj lokaliziranja požara, jer jedino što je opasno za vlastodršce jest da se svi oni koji smatraju da im je dostojanstvo narušeno, a budimo realni  riječ je o ogromnoj većini građana Hrvatske – odluče napraviti isto što i prosvjetari.

Na prosvjedu u ponedjeljak izgovorene su velike i idealističke riječi, o učiteljima, nastavnicima i profesorima koji drže lekciju iz građanskog aktivizma svojem narodu.

Uspješnost te lekcije će se ocijeniti ne onime što postignu za sebe, već onime što nauče građane ove zemlje.

Ako nakon okončanja cijelog ovog štrajka to bude putokaz za sve one koji će ubuduće glasno ustajati za svoja prava, a u isto doba barem ne ometati neke druge koji to rade za neke svoje agende, prosvjetari će dobiti prolaznu ocjenu.

Ukoliko pristanu na kozmetičke promjene, ukoliko pristanu da prosvjetni sustav bude isti, bez ozbiljnih reformi, samo zato što su dobili tu zadovoljštinu u vidu koeficijenta ili povišice, onda će zaslužiti ocjenu koju su iz jedne splitske škole ovih dana poslali premijeru Plenkoviću.

A ostatak građana Hrvatske će moći samo čekati da i oni dođu na red za postati ubačeni elementi, neprijatelji države, Orjunaši, Soroševci ili oni koji ugrožavaju budućnost naše djece.

Komentiraj