obljetnica akcije

Oluja koja je otpuhnula pobunjenike (II): I nakon gluposti kod Petrinje, uspješan kraj

Iako je danas uvriježeno da je Oluja započela 4. kolovoza u pet sati ujutro, prve akcije provedene su i ranije, ubacivanjem specijalnih snaga i izvidnika na neprijateljski teritorij.

Od pet sati kreću glavna djelovanja, a prije svega topnička priprema. Također, gotovo pa točno u taj tren su s Plesa poletjeli prvi MiG-ovi 21 čiji je zadatak prvi dan bilo uglavnom rješavanje komunikacijskih točki pobunjenih Srba.

U samu operaciju bilo je uključeno pet gardijskih brigada, gardijski zdrug, samostalnu gardijska bojna, 23 domobranske pukovnije, 15 pričuvnih i dvije ročne brigade, tri brigade PZO-a, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dio topničko-raketne brigade, dio protuoklopne topničko-raketne brigade, dio inženjerijske brigade, pukovnija veze, HRZ i PZO, dio HRM-a i 3.100 pripadnika Specijalnih postrojbi MUP-a RH.

Prvog dana djelovanja, kako je i bio plan, nisu se zauzimala veća mjesta već je na više od sto pravaca došlo do probijanja krajinskih crta obrane dugih 630 kilometara, te proboja od u prosjeku četiri kilometra unutar do tad neprijateljskog teritorija. To je bilo dovoljno za zauzimanje bitnih kota za dan poslije, a od mjesta je došlo do oslobađanja do tada uglavnom nepoznatog mjesta Sveti Rok, koji je danas zbog tunela mnogo poznatija lokacija.

Oluja koja je otpuhnula pobunjenike (I): Kako su Srbi odbili plan koji im je davao državu u državi

Hrvatske snage nisu zapravo izmišljale toplu vodu, koliko god neki bili skloni građenju mitova.

Primijenjena je verzija strategije nastale i prije Drugog svjetskog rata, koju su pojedini njemački generali usavršili, a krajnje je ispolirao general Patton. Primjerice, slična strategija korištena je i kod prvog napada savezničkih snaga na Irak, uz jasne razlike nastale zbog reljefa i odnosa snaga.

Jedini koji je odstupio od dogovorene strategije bio je general Ivan Basarac, koji je vodio Zborno područje Zagreb i koji je van plana na Petrinju odlučio ići frontalno, a ne obuhvatom s dvije strane, kako je to bilo predviđeno za sve gradove na koje se išlo.

Tenkovi koji su išli magistralnom cestom na kraju su bili lak plijen za bestrzajne topove postavljene u udolinama uz cestu, čime je zbog negativne elevacije bilo onemogućeno tenkovima da ih gađaju.

Uz sve to je na tom zbornom području izvedeno i jedno neuspješno forsiranje rijeke, tako da je Zborno područje Bjelovar postalo glavna crta proboja na Baniji, iako je u planove operacije uključeno tek 2. kolovoza i trebalo je biti samo pomoćni pravac, potreban za olakšavanje posla glavnom, koji je trebao biti zagrebački.

Situacija na tom području bila je takva da se Basarca navečer 5. kolovoza razriješilo zapovijedanja, a na njegovo mjesto došao je Petar Stipetić.

Nakon pregrupiranja njegove će snage već 6. kolovoza ući u Petrinju, a tri dana poslije general Stipetić će osobno zaprimiti predaju čitavog krajiškog korpusa. Ipak, temeljni događaj, koji je i danas upisan u genom društva zbio se 5. kolovoza ujutro, kada su postrojbe prvo Sedme gardijske, a potom i Četvrte ušle u Knin, koji je bio simbol pobune.

Današnjim generacijama zasigurno čudno zvuči, ali nije se odmah znalo da hrvatske snage ulaze u Knin, jer to nije bilo doba društvenih mreža. Dapače, prve informacije o osvajanju Knina dao je CNN, koji je novinare imao s obje strane bojišnice.

Zanimljivo je kako se neke stvari urežu u pamćenje za sav život, tako da se i sad, 24 godine poslije, sjećam da sam tog dana ujutro bio u ulazu zgrade u Ulici Vladimira Nazora 55 u Pločama, kad mi je došao Goran Gašpar, tada klasična tinejdžerska vucibatina tog doba, a danas ugledni splitski stomatolog, i priopćio da CNN javlja kako”Croatian forces are entering city of Knin”.

Tako je završila svojevrsna utrka Sedme i Četvrte gardijske brigade za ulazak u Knin, koju je na kraju dobila varaždinska.

Pogonjena i prijetnjama svog tadašnjeg zapovjednika podčinjenima, koji je spominjao i strijeljanja ako on ne bude prvi koji će iznad Knina podignuti hrvatski barjak. Na kraju je uspio u tome. Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Saborsko, Plaški, Dubica samo je dio mjesta oslobođeno tog 5. kolovoza.

Dan poslije toga hrvatske snage su ušle i u Petrinju, Slunj, Kostajnicu, Plitvička jezera, Korenicu, Obrovac, Glinu. Pri čemu je Slunj izuzetno zanimljiva priča.

Naime, jasno da su gardijske brigade i pristožerne jedinice nosile najveći teret u prodorima na neprijateljski teritorij. Iznimka je bilo bjelovarsko zborno područje gdje su domobranske postrojbe van svih očekivanja iznijele glavni teret prodora, potom sinjska brigada u Južnom sektoru, te 14. domobranska pukovnija iz Slunja.

Oni su vodili glavni smjer prodora prema svom gradu i oni su i ušli u njega 6. kolovoza. Slunjani su se vratili kući. Jasno, nije bilo zgoreg ni to da su im jedan bok čuvali dijelovi Tigrova, a drugi DOGS-i, pripadnici Diverzantskog odreda Glavnog stožera.

Oluja je na kraju osim one najočitije posljedice, oslobađanja hrvatskog teritorija, deblokirala i bihaćku enklavu, sprječavajući zasigurno humanitarnu katastrofu, a vjerojatno i novi genocid nakon srebreničkog.

Uz to je i jasno postavila odnos snaga, zbog čega je srpska strana mnogo spremnije pristala na mirnu reintegraciju istočne Slavonije i Baranje. A kod dijela srpskih zapovjednika je stvorila mantru o tome kako “ustašama naveliko pomažu Amerikanci”. Što je bila notorna glupost, utjecaj Amerikanaca osim tog prešutnog odobrenja za borbena djelovanja je bio ništavan.

U tom se kontekstu često spominjalo i bombardiranje aerodroma Udbina od strane Amerikanaca na samom početku Oluje. To se zbilja i dogodilo, no radilo se tek o gluposti srpskih zapovjednika. Naime, američki zrakoplovi s nosača aviona tih su dana patrolirali Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, vjerojatno kako bi i sami imali informacije o razvoju stvari na terenu. U jednom trenutku, F-18 je bio ozračen, ne osmatračkom, nego ciljničkom zrakom protuzrakoplovnog radara (osmatračke frekvencije se razlikuju od viših ciljničkih te ih elektronika u avionima razlikuje).

U čistoj samoobrani su potom ispaljena dva HARM-a (High-speed anti radiation missile), rakete specijalizirane za uništavanje radara. I tako je aerodrom u Udbini ostao “slijep”, a srpski zapovjednici su zbog želje da sruše američki avion uspjeli dobiti još jedan mit.

Komentiraj