u čemu je kvaka?

Što stručnjakinja za dječju književnost kaže o cijeloj priči o popisu lektire?

U normiranju osnovnoškolske lektire nije jasno želi li se njezinim čitanjem postići čitateljski užitak, usvajanje književnog kanona, diseminacija knjiga i njihova statusa; sve to ili nešto od toga, objašnjava ona.

Što je najvažnije, nije jasno zašto se nešto od toga želi postići, kaže Marijana Hameršak i dodaje da se to pitanje može činiti “većim od samih popisa lektire i nastave književnosti”.

Ono se možda može takvim činiti, ali to ne znači da se od njega može vječno bježati. Dapače, najnoviji popis osnovnoškolske lektire vrlo zorno pokazuje do čega takav bijeg može dovesti, kaže viša znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i napominje da je neobavezan, time i neodgovoran odnos prema popisima osnovnoškolske lektire “dodatno stavio lektiru na raspolaganje promjenjivim dnevnopolitičkim, stručnim, strukovnim, nakladničkim i drugim zahtjevima”.

Ona ističe da su istraženi različiti aspekti povijesti osnovnoškolskih popisa lektire te je uputila na mrežni dokument “Lektira u hrvatskoj osnovnoj školi”, koji sadrži sve naslove preporučene ili obvezatne osnovnoškolske lektire u drugoj polovici 20. stoljeća. Popis je autorski rad izvanredne profesorice Smiljane Narančić Kovač i poslijedoktorandice Ivane Milković, obje na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nastao u okviru projekta “Bibrich” uz potporu Hrvatske zaklade za znanost.

Koliko je moguće letimično vidjeti, popis sadrži više od tisuću jedinica i nešto manje naslova, jer pojedini se naslovi javljaju u više varijanti, među kojima se brojem različitih naslova ističu Vladimir Nazor, Branko Ćopić, August Šenoa, Grigor Vitez, Nada Iveljić i France Bevk.

Otkako se od sredine 20. stoljeća objavljuju, a od sedamdesetih kontinuirano definiraju u školskim planovima i programima, popisi lektire su se nerijetko i korjenito mijenjali, kaže Marijana Hameršak.

U popisima objavljenima od početka sedamdesetih do sredine 2000-ih nalazimo tek dvadesetak zajedničkih naslova, dodaje ona.

U skladu s prešutnim načelom neobvezatnosti, iz šireg popisa lektire za osnovnu školu kao obavezni naslovi propisivani su tek neki. Tako je sa svakim novim popisom broj uvrštenih naslova uglavnom rastao, što je kulminiralo popisom iz 2016. godine. Taj je popis lektire za osnovnu školu, kao što smo vidjeli, ‘likvidiran’ zajedno s reformom koje je bio dio, a u kojem su popisu svi naslovi bili samo preporučeni, objašnjava teoretičarka književnosti.

Naime, prevlast izborno-preporučenog definiranja lektire u osnovnoj školi značila je da su učitelji i nastavnici tijekom desetljeća mogli birati naslove uglavnom sa sve većih popisa. Tako su se neki naslovi birali rijetko ili nikada, među njima i oni koji se iz perspektive znanosti o (dječjoj) književnosti prepoznaju kao vrlo važni, kaže ona.

Sve to otvara pitanje granica i svrhovitosti takve prakse, odnosno ne propušta li se time prilika za provedbu jasnije definirane i za sve učenike zajedničke ili barem većim dijelom zajedničke lektire, ističe.

Stoga se u raspravama, uz stalne zagovore rasterećenja, pojednostavljenja, osuvremenjivanja i još veće izbornosti lektirnih popisa, mogu čuti i glasovi koji, kada je riječ o lektiri za osnovne škole, zagovaraju jačanje njihove kanonske funkcije.

Komentiraj