Živjeti ispod aviona

Negativna stana turizma o kojoj se rijetko govori: Kako najmanje troja Kaštela i Trogir plaćaju danak splitskom uspjehu

Turizam nosi svoje negativnosti, to je uvijek i svugdje tako. Splitske priče su poznate, gužve, prljavština, otuđivanje gradske jezgre. Ovo posljednje zbilja jeste problem kojim će se jednog dana netko morati ozbiljno pozabaviti, inače će dio grada jednostavno umrijeti.

No, o jednoj se stvari rijetko proćakula, malo koga ćete čuti kako povećanje prometa na splitskom aerodromu donosi zamjetljivo povećanje buke mjestima uz samu Zračnu luku.

Resnik, najmanje troja Kaštela, Trogir, svi oni na izuzetno glasan način svjedoče boljem prometu na aerodromu. Sirova statistika govori da tijekom udarnih dana na Resniku bude i po 200 uzlijetanja i polijetanja. Što znači da stanovnici 200 puta dnevno moraju slušati turbofan i turboklipne motore u najjačim naporima.

Statistika je jedna stvar, a drugo je sve to osjetiti iz prve ruke. Pa sam tako u subotu čitavo poslijepodne proveo u Kaštel Novome, svjedočeći kako život na ovoj lokaciji ipak zahtjeva prilagodbu na tu buku. Dobro, zbog mojih neobičnih sklonosti i ljubavi prema svemu što ima veze sa zrakoplovstvom to mi nije bio nikakav problem, dapače, uživao sam, ali nekako mislim da bi mi nakon desetak uzastopnih dana to uživanje ipak malo prisjelo.

Ljudi na ovim lokacijama, pričaju mi, ipak su se donekle naviknuli, koliko se to može. No, špica sezone i njima ipak nije nešto što je svakodnevno i ta im buka nije spektakl.

Budimo iskreni, u današnjim političkim i ekonomskim odnosima ništa se ne može napraviti po ovome pitanju, avioni će bučiti, ljudi će trpjeti, a turističke brojke će biti lijepe. I zračna luka će hraniti veliki broj obitelji, ne ože se ni to zaboraviti.

U nekim uređenijim društvima i državama ljudi na ovakvim lokacijama imaju neke komunalne benefite, česta je šema da se smanji porez na nekretnine. No, kod nas taj porez, smišljen davno prije na mnogo pametnijim lokacijama kako bi rasteretio rad, a oporezivalo akumulaciju sredstava, kod nas teško da će zaživjeti. Financijske institucije i kriminalci koji su nekretnine iskoristili za pranje prljavog novca uz moćno PR vikanje o tome da se oporezuje ljudima njihova djedovina svakako će se dok god mogu boriti protiv toga, tako da ništa od takvih olakšavanja ljudima uz aerodrome.

Jednom će ipak biti potrebno nešto promijeniti, planovi zračne luke su takvi da će promet zasigurno rasti. U jednom trenutku 200 polijetanja i slijetanja moglo bi postati svakodnevica, a ne špica sezone. Do tad se nešto mora smisliti.

Malo sam gledao kako je to vani riješeno, pa sam naletio na primjer Catanije. Grad samo malo veći od Splita, a godišnji avionski promet veći od zbroja splitske, zagrebačke i riječke zračne luke. No, čak su i na toj kultnoj Siciliji bili svjesni da se neke stvari moraju isplanirati. Pa su oko zračne luke napravljeni manje-više gospodarski dijelovi, s komercijalnim zgradama, skladištima i sličnim sadržajem kojem avionska buka ipak ne smeta toliko. A pista je napravljena tako da je prilaz isključivo s mora, nema slijetanja i polijetanja iznad samog grada.

Šta malo upotrebe logike napravi čak i na otoku poznatom samo po mafiji i onom čudnom šipkastom desertnom voću za koje sam zaboravio kako se zove…

I za kraj moram ispričati priču koja govori kako je buka bila tu čak i kad turizma nije bilo. Jedan barba Vlado mi je ispričao kako je bilo u učeničkom domu Poljoprivredne škole u Kaštelima tamo početkom i sredinom devedesetih.

Kad je iz Splita bio uspostavljen zračni most prema tada opkoljenom Sarajevu. Što je značilo desetke uzlijetanja vojnih Herculesa dnevno. A pravila o buci tada su bila malo manje rigorozna, a vojni avioni i sami po sebi nisu u gabaritima civilnih zrakoplova kad je glasnoća u pitanju. I ispriča mi tako Vlado da je dugo vremena točno znao koliko motorima Herculesa treba vremena da se zagriju za polijetanje, I tako godinama, kaže da se nikada nije navinuo na to. Iz te perspektive, danas bar se okolica Resnika ne susreće previše s tim problemom.

Komentiraj