120 sekundi blokade za 120 mjeseci čekanja

Prosvjednici u Supetru blokirali izlaz s trajekta na 120 sekundi

U trajektnoj luci u Supetru jutros je održan prosvjed u organizaciji udruga Crveni križ Brač i „Brački pupoljci“. Željeli su ukazati na manjak empatije vladajućih prema otočkoj djeci s teškoćama u razvoju i potrebi da se odmah i kroz hitnu proceduru donese izmjena članka 47. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu kojim bi se konačno osigurao besplatan trajektni prijevoz za odlazak na terapije na kopno.

Pred trajektom se okupilo dvjestotinjak prosvjednika, a nakon što je desetak minuta nakon početka prosvjeda stigao trajekt iz Splita, blokirali su izlaz putnika na točno 120 sekundi, kako bi ukazali da njihova borba traje točno deset godina, odnosno 120 mjeseci.

Uz građane Supetra i drugih bračkih općina, podršku prosvjedu su dali i pripadnici DVD Supetar, Moto-kluba „Brač 2005“ i njihovih gostiju iz drugih moto klubova koji su danas na Braču povodom moto susreta pored Vidove Gore, pripadnici Torcide Brač, a zapazili smo i nekolicinu prosvjednika na samom trajektu koji su se naknadno pridružili.

„Borimo se već deset godina za pravo na besplatan trajekt za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka. Nakon prošlotjednog novog odbijanja vladajućih da nam, izmjenom jednog jedinog članka Zakona, omoguće konačno ovo pravo, shvatili smo da nam je prosvjed jedino preostalo sredstvo kojim možemo ukazati na neravnopravni položaj u društvu naše djece.

GALERIJA: Roditelji s Brača prosvjedovali u Supetru, blokirali izlazak putnika s trajekta

Čuli smo već puno puta obećanja, poput ovoga ministra Olega Butkovića, da će se cjelovitom izmjenom Zakona osigurati ovo pravo, ali ako on slučajno i krene u proceduru od listopada, treba biti jasno da je za njegovu prilagodbu potrebno tri do šest mjeseci. To znači da će još barem godinu dana djeca s teškoćama u razvoju s hrvatskih otoka biti bez besplatnog trajektnog prijevoza za odlazak na terapiju na kopno.

U međuvremenu se gomilaju ogromni financijski troškovi. Dosta je bilo čekanja, tražimo da se hitnom procedurom izmjeni taj članak 47. koji će nam osigurati ne samo ovo pravo, već i dostojanstven život“, poručila je predsjednica Udruge roditelja s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“ Maja Bonačić-Proti.

Mate Mladina, jedan od organizatora nam je kazao: „Adekvatnih terapeutskih institucija na otoku nema, pa zdravlje djece ovisi o trajektnom prijevozu. Trajektna karta za jedno povratno putovanje za Bračane košta 200 kuna, a u tu cijenu ulazi i automobil koji je nužan za transport djece s teškoćama u razvoju.

S obzirom da pojedina djeca moraju i po nekoliko puta tjedno putovati na terapije na kopno, troškovi prelaze i 3000 kuna mjesečno. Ako je nama tako, zamislite kako je tek onda roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju s još udaljenijih otoka poput, recimo, Hvara, Visa ili pak Lastova gdje su karte još skuplje. Dakle, nemamo ništa protiv cjelovite izmjene Zakona koje najavljuje ministarstvo, kad i ako se ona uopće dogodi, ali već sada, uz ostale izazove života na otoku, među roditeljima ima veliki broj onih koji jedva financiraju i osnovne obaveze. Upravo zato je jedino rješenje izmjena članka 47. odmah i po hitnoj proceduri.“

Spomenuto je i da se obećava kako će se cjelovito rješenje donijeti do jeseni, a Mate Mladina ima spreman odgovor: „Previše smo puta u zadnjih deset godina čuli obećanja o cjelovitoj izmjeni Zakona da bi im sada olako povjerovali.“

Ova sramota koja traje već predugo je samo kap u moru problema koje otočani osjećaju, pa zaključimo riječima jedne od majki s kojom smo danas razgovarali: „Život na otoku je prekrasan što se tiče nekog mira i posebno prihvaćanja naše djece od strane zajednice, ali je istodobno i težak do razine nerazumijevanja za one koji to nisu iskušali.“

Dojam je kako je baš to nerazumijevanje osnovni problem u svemu ovome, jer naši vlastodršci u Zagrebu jednostavno ne razumiju da oni nisu tu da donose velike odluke, već samo da omoguće normalan i ravnopravan život svim građanima ove zemlje, a ne zaboravimo da se uspješnost nekog društva mjeri baš time kako se odnosi prema svojim najosjetljivijim članovima.

Ako je suditi po ovoj priči, grozno smo društvo.

Komentiraj