avanturizam na najjače

Dvoje bračkih avanturista krenulo na put oko svijeta – na biciklima

Zorana Šimunović i Bartul Pjero Dragičević odlučili su otići na put oko svijeta na biciklima, a njihova želja nije ostala samo želja. Zaista su krenuli pedalirati po svijetu, a u ovu avanturu mladi se par zaputio početkom lipnja.

Zorana je iz mjesta Dračevica na otoku Braču, dok je Bartul rodom također sa Brača, iz Donjeg Humca.

“Već nekoliko minuta nakon što su se upoznali, otkrili su da dijele isti san… U međuvremenu je prošlo nekoliko godina u kojima su zajedno putovali, zaljubili se u nomadski život, dali otkaze na poslu i napokon se odvažili ostvariti taj zajednički san i krenuti na ‘put oko svijeta’ biciklima”, riječi su kojima počinje jedna od objava na njihovom Facebook profilu, a koji su nazvali MilkaFranko.

Ulovili smo ih dok su bili na području Italije, a dokle su stigli možete provjeriti na milkafranko.maplando.com.

Na pameti nam je bilo mnoštvo pitanja, no kako ipak većinu vremena pedaliraju, nismo ih htjeli satrat s toliko pitanja i pisanja pa smo sve skratili koliko smo god mogli. Na neka pitanja su nam zajedno odgovarali, na druga svatko za sebe.

Kako ste se odlučili na ovaj pothvat?

Bartul: “Ja se već dugo godina bavim cikloturizmom, a samim biciklizmom jos duže, i želja za putom oko svijeta se počela pojavljivati jako brzo u tom procesu, jednom kad se krene vrlo lako se prebaci u nomadski stil života i svakim putom pita sve više i dalje, nažalost do sad sam uglavnom bio ograničenim obavezama i godišnjim odmorima tako da je najduži put do ovoga trajao mjesec i pol dana.

Bitan pokretač u svemu tome je bilo i upoznavanje Zorane prije 3 godine i činjenica da je i njoj putovanje biciklom bilo zanimljivo tako da smo za to vrijeme skupa napravili 3 veće ture po Europi i puno manjih po regiji gdje se i njoj počela javljati želja za ostvarivanjem jednog takvog nazovimo ga životnog puta.

Bitan faktor u svemu tome je i prolaznost života o kojoj kontempliramo duže vrijeme i kako godine idu, a da se ne okreneš, kuca-poso moment i kako ne želimo da nam se dogodi da se jedan dan probudimo sa ne znam 50 godina i da se pitaš što si konkretno postigao za svo to vrijeme, na što si stvarno ponosan i slično.

Bijeg od te svakodnevne rutine bi rekao da je podjednako utjecao koliko i sama želja/potreba za avanturom, u mom slučaju možda još više s obzirom da godinama radim od doma kao programer i sama spoznaja da to isto mogu raditi od bilo gdje je tu moju dnevnu zbilju činila suludijom tj. ovakav jedan pothvat puno normalnijim.

Također puno naših prijatelja već ima djecu i tu smo se oboje složili da jos nismo spremni za to, točnije da prije tog trenutka želimo jos neki period posvetiti nama samima, a s obzirom da smo oboje već u nekim godinama kad se od nas to očekuje, Zorana 30, a ja 36 godina, smo zaključili da je ovo idealno vrijeme za ovakav pothvat, praktički sad ili nikad…”

Zorana: “U jednom trenutku u životu shvatiš koliko je život prolazan. Danas te ima, sutra nema. Treba iskoristiti najviše od onoga što ti pruža. Za mene je otkrivanje svijeta, ujedno i otkrivanje samog sebe. Putovati svijetom bila je ideja oko koje smo se odmah složili, par minuta nakon upoznavanja. Bartul je bio glavni inicijator da nam prijevozno sredstvo bude baš bicikl. Nije se bilo teško zaljubiti u taj lifestyle. Vrlo brzo, odmah nakon prvog većeg zajedničkog putovanja, pala je odluka. U prosincu 2018 smo konačno počeli definirati datume.”

Koliko je teško bilo donijeti odluku o tome da dadete otkaze na poslu i krenete u avanturu života? Čime ste se prije bavili?

Bartul: “Djelomično odgovoreno u prvom pitanju, u mom slučaju nije riječ o otkazu, ja i dalje radim sada na putu održavajući i dograđivajući aplikacije koje sam prethodno napravio, uglavnom za glazbenu industriju, uz to sam prije ovog našeg puta tražio neko postojeće aplikativno rješenje gdje bi mogli voditi nas blog, a da ujedno bude interaktivan po pitanju mape i samog kretanja, da ima društveni aspekt i da bude koristan samom communityu ne samo cikloturista, već i svima ostalima koji se odluče na neki duži multi-modalni, uglavnom samoodrživi put.

S obzirom da nisam našao ništa što je zadovoljavalo sve te uvjete sam odlučio razviti vlastito rješenje i ono se zove Maplando, trenutno je u beta fazi i samo mi radimo u njemu, vidljiv je javno međutim jos nije moguća prijava drugih korisnika, ali bit će uskoro, trebaju se još neke stvari istestirati.”

Zorana: “Arhitektica sam i imala sam dobar posao u arhitektonskom uredu u Zagrebu. Odmah nakon faksa sam se zaposlila. Jako brzo me odvukla svakodnevnica u svoj monotoni ritam iz kojeg se s vremenom sve teže i teže bilo izvuć. Stvoriš neki svoj mali kozmos koji stoji na mjestu, ne vrti se, ne kreće se. Nezadovoljan si, al ne znaš točno zbog čega. Istovremeno se i bojiš izaći iz paučinaste čahure. Naša odluka je možda veliki zamah koji je taj mali kozmos pomakao s mjesta, ali drago mi je da smo se odlučili na ovo, jer ovako se osjećam živom. Doslovno je bilo, idemo sad probati, pa šta bude.”

Kako je okolina reagirala, roditelji, prijatelji…?

Bartul: “Moja je obitelj već odavno svjesna da se to sprema i da je pitanje trenutka, sanjam i pričam o tome već dugi niz godina, ali naravno da im ipak nije bilo svejedno jednom kad je taj trenutak stvarno i došao. Unatoč tome i obitelj i prijatelji su prvobitno sretni zbog nas i puni podrške, onima koji nas poznaju je to manje-više normalno i očekivano dok je reakcija nasumičnih ljudi kojima bi to spomenili najčešće da nismo normalni i popraćena nizom kako/zašto pitanja.”

Zorana: “Moji roditelji nisu me shvaćali ozbiljno prije par godina kad sam im počela spominjati ovaj put. Sad kad je sve postala stvarnost, vjerujem da im nije lako. Znam da se brinu, ali istovremeno me maksimalno podržavaju i prate. Naravno, najviše od svega žele da se vratim doma živa i zdrava.”

Sad ste već neko vrijeme na putu, koliko je naporno?

MilkaFranko: “Pa kao i inače najteže je prvih nekoliko dana, u ovom slučaju je to bilo još izraženije jer nam bicikli nisu nikad bili ovoliko natovareni, moj sa svom prtljagom teži cca 75 kg, a Zoranin od 50-55 kg, ovisno koliko hrane nosimo u određenom trenutku.

Sada nakon dva tjedna smo već uhvatili ritam i privikli se manje-više na tu težinu, krećemo se doduše primjetno sporije nego inače ali nikamo nam se ne žuri.

Prva ozbiljnija kušnja nas čeka na brdovitoj Korsici pa nakon toga Pirineji, ali to je sve mačji kašalj za ono što nas čeka jednom kad se dočepamo Anda, koje su Bartulu uz Pamir dvije stvari kojima se najviše i raduje na ovom putu.”

Pretpostavljam da znate kojom rutom ćete ići, kakva je procjena- koliko će vam trebati vremena?

Milka Franko: “Znamo rutu, u privitku i screenshot nekog okvirnog plana. To je neki manje-više česti smjer kretanja cikloturista s tim da mi idemo obrnutim smjerom od većine, put zapada umjesto na istok Putom svile (kojim ćemo se mi vraćati iz Azije prema Europi).

Naša je neka procjena da ce nam trebati minimalno nekih 3 i pol godine opuštenim tempom, računali smo da nam je prosjek 50 km dnevno s tim da ćemo se na nekim mjestima koja nam se strašno svide zaustavljati možda i na tjedan/ dva/ mjesec, tko zna možda ostati i za stalno.”

Kako se snalazite sa spavanjem, hranom, pranjem odjeće, punjenjem mobitela,…?

Milka Franko: “Sa sobom nosimo šator i svu moguću kamping opremu, najčesće kampiramo na divlje kad smo u prirodi i izvan gradova, to bude u prosjeku 3 dana za redom nakon čega nam treba nekakav smještaj, točnije tuš. Ljeti kad smo uz more i rijeke se to može i produžiti s obzirom da se kupamo gdje god stignemo. Kad nismo u šatoru na divlje, onda smo u kampovima.

Najdraža alternativa nam je Warmshowers koji je istog koncepta kao i Couch Surfing s tim da je Warmshowers samo za community cikloturista što čini stvari puno jednostavnijima, u startu znaš da dolaziš kod ljudi nekog istog ili sličnog mindseta, ako ne ništa imate definitivno nešto jako zajedničko.

Mi također tako godinama ugošćujemo bicikliste sa svih strana koji su bili u prolazu dok smo živili u Zagrebu.

Nažalost nekad nemamo ni jednu od tih opcija pa nam preostaju Airbnb, Booking i sl. Odjeću tako onda peremo kod Warmshowers domacina ili u self service praonama.
Hranu dok smo u Europi uglavnom kupujemo dan za dan s obzirom da svakih nekoliko kilometara bude dućan, jedan obrok dnevno nastojimo jesti nešto toplo, uglavnom kuhamo sami (imamo dva plinska kuhala) razne varijante tjestenina, riža, variva i sl. Ostatak dana uglavnom jedemo sendviče, voće, povrće…

S obzirom da Bartul i dalje radi na putu, nosi i laptop. Njega (i ostalo) napajamo poprilično velikim solarnim panelom, a manju elektroniku, tipa gps uređaj i mobitele, punimo na mehanički dinamo kojeg oboje imamo na biciklima, uz to imamo i nekoliko velikih powerbankova kad nema ni sunca ili se ne krećemo dovoljno brzo da bi išta napunili dinamom.”

Koliko je vremena trebalo za isplanirati sve?

Milka Franko: “Pa sama ideja sazrijeva već duže vrijeme, ali od trenutka kad smo odlučili da definitvno krećemo u taj pothvat što je bilo oko protekle Nove godine, nam je trebalo nekih 3-4 mjeseca intezivnog istraživanja, mapiranja, nabavke neke opreme koja nam je nedostajala i slično.”

Koliko je teško bilo odlučiti što nositi sa sobom?

Bartul: “U mom slučaju poprilično jednostavno, ipak smo mi muškarci, bez uvrede, puno jednostavnija bića 😉 Putujući duži niz godina na ovaj način se ispostavilo da ti u praksi treba odjeće za 3-4 dana i onda se samo reciklira. Za ovaj put je to ipak malo kompleksnije jer smo nosili i ljetnu i zimsku odjeću. Osobno, odjeća je bio najlakši segment, puno više vremena i brige je posvećeno svoj drugoj opremi potrebnoj za život, kamping oprema/ alati/ rezervni djelovi/ itd.”

Zorana: “To je isto jedan od zadataka na ovom putu, naučiti živjeti sa što manje stvari. Mi ljudi smo postali veliki robovi materijalnog. Na ovakvom putu vrlo brzo shvatiš koliko ti zapravo malo treba. Ostavila sam doma ormar pun odjeće, šminku, cipele. I mogu reći da je lijepi osjećaj biti neopterećen tim stvarima.”

Je li dosad bilo kakvih problema na putu?

Bartul: “Nažalost je, već deseti dan nakon što smo se iskrcali na Sardiniju mi je krcnula rama od bicikle na području oko stange od sica, srećom na internetu smo našli u blizini radnju koja se bavi alu varovima i uspili su to zavariti.

Inače moj bicikl nije predviđen za touring i nošenje tereta za razliku od Zoraninog koji je čelicni i baš za tu svrhu, prije 5 godina sam već imao udes sa tom istom ramom kada sam se zabio u auto ispred sebe na ulasku u Berlin, tada je pukla skroz, beyond repair, našao zastupništvo tog proizvođaca u Berlinu i dobio istu zamjensku sa 50% popusta i nastavio dalje put Baltickog mora. To mi je trebala biti lekcija…”

I za kraj, zašto vam se stranica zove Milka i Franko?

Milka Franko: “Počelo je kao šala, prijateljica nas je tako prozvala nakon jednog veselog izlaska i jednom kad smo se odlučili krenuti na ovaj put, kako već poznajemo i/ ili pratimo dosta biciklista sa svih strana koji putuju i pišu blogove, smo ustanovili da se svi zovu sa nekim kombinacijama world/ planet/ cycling/ nomad/ itd i to nam je bio prevelik klišej i odlučili se nazvati Milka i Franko da nastavimo sa tom internom šalom, em je zvučalo bolje nego Zorana i Bartul, em zasto ne?”

Zapratite i vi na Facebooku i na milkafranko.maplando.com ovaj simpatični mladi par. Mi im pak želimo puno sreće na njihovom putu i da pedaliraju bez poteškoća!

Komentiraj